Otkrivena dugo skrivana tajna. Kako su se hranili monasi ranovizantijskog manastira u Jerusalimu?

U 6. veku pustinje Afrike i Bliskog istoka bile su dom mnogobrojnih vizantijskih manastira. Ove teško pristupačne i negostoljubive lokacije nisu izabrane slučajno. Izolovani od svakodnevnih zbivanja, monasi su živeli asketskim životom posvećeni odricanju od svih ovozemaljskih užitaka, uključujući i odricanje od hrane životinjskog porekla. Jednan od retkih manastira koji nisu bili u izolaciji već u središtu urbanog života bio je manastir Sv. Stefana u Jerusalimu. Boravak u gradskom okruženju svakako je donosio niz iskušenja kojih su monasi u pustinjama bili pošteđeni.
Sudeći prema najnovijim arheološkim istraživanjima mnogi monasi pomenutog manastira nisu bili imuni na neka od njih.

Položaj manastira Sv. Stefana

Položaj manastira Sv. Stefana

Stručnjaci sa Univerziteta Južne Alabame vršili su analizu uzoraka kostiju sa 55 skeleta pohranjenih u manastiru Sv. Stefana iz 6. veka. Ispitujući način ishrane monaha na osnovu procenta ugljenikovih i azotovih izotopa u kostima došli su do zanimljivih podataka. Dok su se neki od monaha doista pridržavali strogih pravila ishrane, koja je retko uključivala nešto više od običnog hleba i vode, to se ne može reći za većinu. Velike količine stabilnog azotovog izotopa 15N u kostima govore o znatnoj upotrebi proteina životinjskog porekla u ishrani. Upravo ovo su pokazale analize kostiju većine monaha. Izveden je zaključak da su meso i mlečni proizvodi bili često na meniju dotičnih monaha. Za sad ostaje otvoreno pitanje da li su ovu vrstu “poroka” upražnjavali javno ili tajno?

( Journal of Anthropological Archaeology via New Scientist. )